Akcija #ObnovaPoljoprivrede nedavno je završena i iako je za očekivati da su se utisci slegli, moram priznati da je upravo suprotno. Situacija koju smo zatekli na terenu toliko je nadrealna da je gotovo nemoguće ne misliti o muci koja je zatekla naše sugrađane.
Prošlo je tačno mesec dana od poplava i čini se (makar meni) da je pomalo opao naboj koji smo kao društvo u celini osećali u prvim danima prirodne katastrofe koja nas je zadesila. Nadam se da me osećaj vara.
Prvih dana tokom poplava, našim sugrađanima bila je neophodna osnovna pomoć – voda, hrana, odeća, obuća, privremeni smeštaj. Uspeli smo da im sve to obezbedimo. Međutim, kada se voda povukla i kada su se ljudi vratili u svoje kuće, počeli su pravi problemi.
Sugrađani koje smo obišli objasnili su nam da su svega postali svesni tek kada je voda napustila njihove domove. Iz faze šoka i neverice, prešli su u fazu suočavanja sa realnošću. Sećam se bake iz Paraćina koja je kroz suze objašnjavala da joj života nema bez njene stoke. Svinje,krave, koke njena su obaveza celog života. One su njen posao i čine da se oseća živom i korisnom. Polovinu stoke je izgubila i zabrinuta je za svoju egzistenciju. Na drugoj strani Srbije, u selu Rebelj, upoznao sam baka Olgu koja ima 92 pune godine. Živi u kućici bez plafona i sa zemljanim podom. Njena filozofija života je „samo da smo živi“. Ovo je ujedno i njen komentar na poplave i klizišta.
Još je emotivnih trenutaka koje ću pamtiti. Prilikom isporuke pomoći žiteljima Krupnja, prisustvovali smo jednom malo seoskom zboru. Okupljeni meštani jasno su iskazivali nervozu zbog osećaja nemoći. Iako su zahvalni za svaki gram pomoći koji su dobili, zabrinuto su gledali u blisku budućnost. Dok smo sedeli u mesnoj zajednici i razgovarali, u vazduhu se osetio očaj i strah da su napušteni. To je jedna od onih situacija koju ne možete da opišete rečima, ali koja vam se duboko ureže u memoriju.
Šef kriznog štaba u Krupnju, kom se divim na diplomatičnosti i veštom balansiranju između potreba i nezadovoljstva građana, rekao nam je da je zabrinut da će donacije „presušiti“. Kompanije su nesebično slale pomoć, ali ne može to biti tako doveka. Ističe da je neophodno po brzim procedurama doneti strategiju koja će predvideti način i dinamiku sanacije oštećenih područja, kao i slanja pomoći građanima.
Zanimljivo, ali ovo je stav koji se mogao čuti kod građana u svim poplavljenim područjima. Neophodno je što pre izaći iz stihije u kojoj su neki bolje, a neki lošije plivali, u zavisnosti od stanja lokalnih institucija pre poplava.
Kako to obično biva, u teškim vremenima i situacijama čujete neverovatne stvari. U razgovoru sa meštanima sela Rebelj čuo sam za jedan do tada meni stran pogled na klizišta. „Ko vam garantuje da neće biti zemljotresa, ili da vas auto neće udariti na ulici“, ponavljali su. Za njih su klizišta potpuno normalna pojava. Iako su dobili rešenja da napuste kuće jer su nebezbedne, odlučili su da ostanu. Jedan od meštana kaže da je njegova kuća na klizištu koje je poslednji put bilo aktivno 80-ih godina prošlog veka i da se ovog puta nije aktiviralo. Nije tada napustio selo, a neće ni sada.
Da li je ovakav stav razuman, procenite sami. Da sam ovo objašnjenje čuo iz nečije priče ili da sam ga pročitao u novinama, pomislio bih – ma ovaj čovek ne zna šta priča. Međutim, slušajući ga, shvatio sam da je zaista teško napustiti sve ono što si tokom života stvarao. Za meštane Rebelja odlazak u nepoznato veća je bol nego život s rizikom od aktiviranja klizišta.
Iako su mnoge porodice pretrpele ogromne materijalne štete, ostale bez krova nad glavom, a neki i bez najmilijih, ne smem da zaboravim ljude koji su ostali bez letine i kompletnog ovogodišnjeg roda. Njima je njihova muka najveća i ne smemo im na tome zameriti. Pamtiću zabrinutost naših domaćina u Smederevskoj Palanci i Trsteniku da neće uspeti da obezbede dovoljno hrane za stoku za narednih nekoliko meseci. Bez hrane, šta će nam stoka? Bez stoke, od čega ćemo zarađivati?Bez novca, kako ćemo prehraniti našu decu? Nižu se pitanje za pitanjem.
Na kraju, moram da istaknem priču koja je na mene ostavila najjači utisak.
Posetili smo domaćinstvo u kom žive 4 generacije – Deda, otac, sin,unuk. Iako sin vodi imanje, ne može se reći da je glava porodice. Ne makar u normalnim okolnostima. Međutim, situacija koja ga je zadesila stavila ga je u potpuno novu poziciju. U trenutku kada je voda prodirala u kuću, morao je da donese odluku – koga će prvo spašavati – svoje dete, roditelje ili dedu i baku? Ili pak stoku od koje žive? Da li prvo spasiti nejake? Kome dati prednost – emocijama ili razumu? Ima li uopšte prostora za razmišljanje? U ovakvim situacijama, kao po pravilu, delate instinktivno. Prvo su spašeni nejaki- deca, žene i starci. Brzinom svetlosti uspeo je da evakuiše svoje najmilije. Potom, spašavao je stoku i delimično je uspeo u tome. Ali zadovoljan je, tako bar kaže. Neverovatno je kako vam život izrežira neke od najneverovatnijih filmova. Divim se prisebnosti i odlučnosti ovog čoveka. Iako smatra da je učinio ono što se od njega i očekivalo, ipak, za mene, on je heroj.
Puno je posla pred nama. Našim sugrađanima i dalje je potrebna pomoć. Ne smemo zaboraviti da smo na njihovom mestu mogli biti baš mi.
Video snimke poseta poplavljenim područjima pogledajte na sledećem linku.
Marko Vidović